CRVENE VJEVERICE,Šarmantna bića s velikim kitnjastim repom nemoguće je ne voljeti.

CRVENE VJEVERICE,Šarmantna bića s velikim kitnjastim repom nemoguće je ne voljeti.

Dosta je zabluda o držanju vjeverica kao kućnog ljubimca....

Crvena vjeverica (latinski: Sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciuridae, a kroz mnoga stoljeća je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo "vjeverica", bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je počeli zvati crvena vjeverica. Neke žive na drveću, druge u podzemnim jazbinama. Ni jedna vrsta vjeverica ne hibernira, iako su manje aktivne, pa je u hladnim zimama u prednosti siva vjeverica koja nakupi znatno deblji sloj zaliha masti.
Karakteristike:
Dimenzije: do 24 (19.5- 28) cm + rep od 19 (14-24) cm.
Rasprostranjenost: Europa, osim Islanda i sredozemnih otoka.
Životni prostor: stare bjelogorične, crnogorične i miješane šume. parkovi, vrtovi; u Alpama do visine 2000m.
Opis: odozgo- crvenosmeđa poput lisice, često tamna ili crna, odozdo- bijela; oči i uske velike (zimi s čupercima dlaka na vrhovima uski); rep dug, kitnjast.
Način života: spretno i brzo se penje i skače, po deblima i glavom nadolje; daleko skače; veliko, loptasto gnijezdo od grančica i mahovine gradi u krošnjama, dupljama; ne spava pravi zimski san; sprema zalihe hrane.
Parenje: I—VII. koti 2-5 puta po 3-7 mladih (II-VIII), mlade nosi 38 dana (slijepi 31 dan, sišu 35-42 dana, samostalni su sa 49-56 dana, spolno zreli sa 12 mjeseci).
Glasanje: coktanje. Prehrana: sjemenke četinjača, razni plodovi, orasi, lješnjaci, gljive, kora, kukci, ptičja jaja, mlade ptice.
Životni vijek 8-10 godina.

Crvene šumske vjeverice mogu biti toliko pitome i umiljate da naveče neće da spavaju u svojoj kućici već kod vlasnika u krilu i to tako što glavicu gurnu ispod ruke. I tek kad zaspi dubokim snom, tiho je odnijeti u njenu kućicu, položiti je tamo i pokriti. 

Vjeverice, ako ih nabavite dok su još bebice, dakle ako odrastu sa vama, one nikako ne mogu biti divlje životinje. Naprotiv, one su isto tako pitome kao i mace. Čak znaju biti i veće maze od mačaka. 

I dok se crvene šumske vjeverice kojih ima po našim šumama mogu uspješno pripitomiti ako uspijete doći do njih dok su jos bebice, i koje obožavaju da se maze i igraju sa vama, drugi je slučaj sa kanadskim vjevericama. Te vjeverice se daju pripitomiti ali ako ste osoba koja voli da ih drži u rukama, da se igra sa njima, da ih mazi, onda možete odmah odustati od njih. Jer kanadske vjeverice to ne vole. Dozvolit ce vam maximalno desetak sekundi da ih mazite i to je sve. One su nevjerovatno hiperaktivne i kad ih pustitie iz kaveza, "istrazivaće" vasu kuću po ko zna koji put iako je sve ostalo na istome mjestu.
Doći će ona do vas i kad je zovnete, pronjuškati imate li šta da joj date od hrane i otići da trčkara dalje po vašoj sobi ili stanu. Ali zato vam nikad neće biti dosadno dok gledate njene ludorije. Nasmijat ce vas dnevno i po stotinu puta. Dakle, zabavne, nestašne, pitome ali ne vole se maziti. 

Mnogi su skeptični prema vjevericama i boje se da će im one "izgristi sve po stanu".
E kad se uzme u obzir koliko štete znaju napraviti psi ili mačke za deset godina,... onda sve što vjeverice naprave od štete je zanemarljivo. Naravno, nikad ih ne ostavljti puštene po kući kad niste tu. 

Što se tiče ishrane, vjeverice je jako lako držati. Dovoljno je da im 30 do 50% ishrane čine orasi i lješnici, a ostalo može biti: sve vrste voća, nekoliko vrsta povrća (mrkva, paradajz, kupus, karfiol, salata), sve vrste slatkiša, čak i sladoled-ali samo kao poslasticu. Svaka vjeverica ima svoju specijalnu šolju za poslastice. Vole i guste sokove kao i supu (naravno, sve u minimalnim kolicinama).
Kanadske vjeverice vole jesti i meso - komadic veliČine zrna graška.
Jedino što se ne smije davati vjevericama je badem koji u sebi ima neku vrstu otrova koji ih može ubiti, i crvenim vjevericama se ne smije davati žir. Svim ostalim vjevericama smije. 

Šarmantna bića s velikim kitnjastim repom nemoguće je ne voljeti. Iako spada u red glodavaca, mnogima je daleko simpatičnija i ljepša od štakora i miševa. Zanimljivo je kako je mlade vjeverice lako socijalizirati, ali i kako su mladunci dostupni uglavnom u kasno proljeće i najesen teško se nađu. U pet shopovima dostupne su sibirske i kanadske vjeverice, dok je važno napomenuti kako je uzgoj crvenih vjeverica zabranjen. Ulovite li crvenu vjevericu u prirodi, osim što ćete dobiti kaznu, zasigurno ćete dobiti nesretnu životinju koja je već navikla na divljinu.
Za držanje u zatvorenom, vjeverici treba velik kavez, visine barem 100 cm u kojem će se moći slobodno gibati i igrati igračkama. Dobro je imati i poseban komad drveta za grebanje te urediti kavez tako da se vjeverica osjeća što bolje i ugodnije. Prirodne grane, police i posebna kućica  za spavanje su neophodne. Vjevericu se može pustiti i na 'istrčavanje' po sobi, ali imajte na umu kako će se popeti i zaviriti posvuda.

Prehrana vjeverica je zapravo jednostavna i logična: u zatočeništvu jedu sve što i u prirodi. Ako želite privući vjeverice u svoj vrt koji se nalazi u blizini šume, možete ostaviti posebnu mješavinu hrane za vjeverice ili pak orašaste plodove, žireve, voće, bobice, a imajte na umu kako su vjeverice svežderi te im pokoji crvić ili komadić govedine također dobro dođu.

Vjevericu koja povremeno dolazi u vaš vrt nikada nećete moći pripitomiti niti dotaknuti, a bit ćete sretni ako dopusti da joj se približite na manje od nekoliko metara. Dapače, osjeti li se ugroženom, vjeverica bi vas mogla napasti, stoga je najbolje ostaviti je izdaleka i gledati s divljenjem s udaljenosti. 

Vjeverice danas

Naime, posljednjih desetljeća pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a riječ je o sivoj vjeverici Sciurus carolinensis koja potječe iz Sjeverne Amerike. Uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeća. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na području Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rjeđa te je gotovo u potpunosti nestala s tog područja. Danas se još može pronaći u Škotskoj i ponekim otocima.
Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo. Pomišljalo se da je nestala zbog toga jer je siva vjeverica puno jača i veća od crvene pa je agresivnija prema njoj. Napravljena su brojna istraživanja i dokazano je da to nije pravi razlog.

Pravi razlog povećanja brojnosti sive i smanjenja crvene vjeverice je taj što su sive vjeverice bolje prilagođene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoričnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obično rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru).

Čak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obično ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateći i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obje vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu.

Najkritičniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe.

U Italiji su sive vjeverice gotovo u potpunosti istrijebile domicilnu crvenu pa su Talijani bili primorani rigoroznim mjerama (puškama) riješiti se stranca i jedna su od rijetkih zemalja koje su u tome uspjele.

 OHH BABY.

U Europi žive dvije vrste vjeverica, autohtona crvena vjeverica i uvezene sive vjeverice, koja je iz svoje pradomovine Sjeverne Amerike prije pedesetak godina puštena u Italiji te se veoma brzo prilagodila i naselila skoro cijeli stari kontinent, išle su dotle da su svojom prilagodljivošću u nekom dijelovima u potpunosti istisnule autohtonu europsku crvenu vjevericu, naravno nije siva vjeverica to činila nekim agresivnim radnjama, nego je jednostavno počela jesti hranu koja je omiljena kod crvenih vjeverica, a to su lješnjaci, siva vjeverica u svojoj pradomovini Sjevernoj Americi jela je hranu koje je bilo više, a to su žirevi, koje crvene vjeverice ne vole jesti jer im ne čine dobro probavi, naravno nije siva vjeverica kriva zbog toga, nego ljudi, kao i uvijek.

Vjeverice su doista prelijepi glodavci, možemo ih vidjeti po parkovima, šumama, pa čak i lijepo uređenim vrtovima. Ima pojedinaca koji vjeverice smatraju štetočinama, jer ih u svom neznanju povezuju s drugim, njima manje simpatičnim glodavcima, poput štakora ili miševa…  ljudska glupost je neuništiva, a kako kažu neki znanstvenici, unatoč inteligenciji koju ljudi posjeduju, ipak će naš eventualni nestanak s lica Zemlje na koncu uzrokovati naša glupost.
Kada idete u šetnju prirodom, ponesite što više lješnjaka i oraha, te ih ostavite na mjestima na kojima ih vjeverice mogu lako uočiti, neće vam biti zahvalne samo vjeverice, već i cijela priroda.